Ta vilenica imala je prekrasnu dugačku plavu kosu zataknutu za pojas srebrene halje. Krilca su joj bila slobodna i lagano je lepršala okolo stabala. Svijetloplave oči koje su bile točna preslika neba sjale su, a u njima su se odsjajavale zvjezdice. Usnice su joj bile pune i svijetle, poput kože. Kroz kožu vilenica sjalo je svijetlo i vidjele su im se tanke malene žilice. Tko bi i pomislio da tako malo i nježno biće ima tako jak glas, jer kada je vilenica poćela pjevati svi su se stresli, Lunat pogotovo. Pjesma je bila snažna i britka i nije bila dorasla ni jednoj ljutskoj pjesmi. Ni onoj spjevanoj, ni onoj koja nikad nije bila spjevana. Vilenice i vilenici bili su poseban i malen narod, posljednji takav, još od zadnjeg rata u AnorLonori. A njihove pjesme najlošijih pjevača bile su bolje od onih koje su najbolji ljutski pjevači pjevali. Tako jaki tonovi da su mogli slomiti i samo prijestolje Gospodara mraka (U redu, srušiti Gospodara tame s prijestolja mogla je i Lunat, ali tu priču čuti čete kasnije). Vilenici je ime bilo Roseta. Roseta je bila princeza naroda vileničkog. Tako nježna, a opet... Kose joj je pleo vjetar, nebo su joj bile oči, a koža sunce. Sve vilenice bile su preslike lijepih stvari u prirodi. Jedna od vileničkih djeva bila je poput kapljice kiše. Sjala je u bojama svjetla, a kad ju je voda kupala bila je i sama kao njen dio. Roseta, pa ona je jedina bila poput tri stvari, i ona je jedina nosila dijadem od Rhansi kristala, dragulja i bisera. Bila je to tako sičušna dijadema da su ljudi njome mogli okititi nožni palac. A ta dijadema bila je priča o životu bajne vileničke djeve Rosete. Svaki vilenik plemenitog podrijetla, imao je neki predmet kao presliku svog života. A Lunat je prva u tisuću godina dobila priliku da pogleda u život jedne vilenice plemenite. I takla je ona blistavu dijademu Rhansku. A onda je počela naša priča. Ono što je Lunat vidjela... teško riječi mogu opisati, ali ja ću pokušati.
Priča o vilenici Roseti poćela je već onog dana kad se rodila, odmah su svi vilenici doznali da se kralju rodio savršen sin. Svi su znali da je Roseta djevojka, ali nazivali su je sinom i mužom, dajući joj tako velike i ugodne počasti. No kako je Roseta rasla i postajala lijepa, najljepši odsjaj prirode u AnorLanori, postajalo joj je sve gore zbog toga što ju nitko nije volio, jer bilo bi čudno da muž izlazi s mužom. I tako je Roseti već bilo 1800 godina, a nije ju nitko još pitao ni za ples, jer svi su strepili od lijepe, pa i već pomalo savršene vilenice. Nije imala drugog izbora, nego da ode na putovanje. Na putovanju joj se svašta izdogađala i upoznala je Zlo. Onako mala, veličine ljutske podlaktice nije baš brzo putovala. A on, je bio tako lijep. I tako se on neko vrijeme brinuo za Rosetu. Slabost njegova bila je da nije mogao podnijeti pjesmu. Ali slušao je prekrasnu vilenicu svaku večer iako mu je to bit razdiralo. Plesala je ona čarobni ples i on s njom. Ples u Dverima Tame, Dverima Joaanaskim. A on je svoju slabost prema ljepoti oduvjek imao još od svoje majke. I pošto je bio zla sjena umio je raditi čarolije, pa je povećao Rosetu na veličinu čovjeka. Izgubila je svoja sjajna krila, laganost i glas. Izgubila je sve ono zbog čega je bila lijepa pa ju je Gospodar Tame protjerao, a ljudi su joj dali novo ime. Nijema. Nijema. Nije ona mogla sve to podnijeti i prvi put je neka vilenica otišla u dvor Rhanski, u dvore mudrog vilenjaka. A on je šetao vrtom Rajskim ne obaziruči se na nijemu vilenicu.
Zatražila je iskupljenje od njega. Kleknula i plakala. Molila ga je da ispravi to zlo koje joj je učiunjeno, no vilenjak se nije obazirao. „Sama si si kriva, idi kući.“, čvrsto je rekao i potjerao ju je iz rajskog vrta. Još nije zavrijedila biti tu.
Nije zavrijedila ni ići kući. Tristo godina se je iskupljivala. Radila je za jednu obitelj, u rudniku. Sve je radila, nadajući se iskupljenju, no vilenjak ju je uvijek poslao kući.
Odlučila je otići kući...
Roseta se vratila kući i zatražila iskupljenje. Njen otac joj ga nije dao. Vratio joj je njen oblik, no glas nije. Cijeli život je ponovno zarađivala svoj glas.
Na koncu, zar je bilo tako teško. Roseta nikada nije pronašla novu ljubav. Samo Gospodar mraka ju je volio.
Svoj glas je zavrijedila-svojom nevinošću.
Nadam se da je dobro XD...
Pa uživajte, ljudi...
